Volim: prirodu, šetnje, snijeg i more, smijeh, tri čudovišta i njihovog tatu...ma još puno toga
Ne volim: ljudsku zloću
Muzika: ovisno o trenutku Bocellia, Edith Piaf, Norah Jones, Marizu i portugalski fado, Mrvicu, Gibu, Olivera, Balaševića, Dugme, Indexe...opet puno toga
Knjige: čitam skoro sve što mi dođe pod ruku, a posebne tragove ostaviše "Mali princ", "Na obalu rijeke Piedre...", "Slomljena krila"... i još puuuno drugih
Opet rascvjetale, zamirisale….uvlači se miris u moj prostor, u moju sobu.
I pokušala sam zaustaviti taj prodor jednostavnim zatvaranjem prozora, jer nisam željela kao brodolomac plutati do jutra. Pod prozorom vjetar u krošnjama d-mol svira…a ja se borim s vjetrenjačama opet. Objesila sam i hvatača snova...prema vjerovanju, u njegovu mrežu hvataju se snovi, od kojih samo oni dobri bivaju zapamćeni. Dobri snovi, znajući put, lebde kroz mrežu, čuvaju u sebi znanje i uspomene, zatim prolaze kroz centar i klize niz perca pravo do osobe koja sanja. Loši snovi se beznadežno upetljavaju u mrežu hvatača snova i izgore na prvoj svjetlosti dana.
Plima nemira razlila se u meni, po meni, oko mene....žari me po lijevom ramenu...tu je...osjetim ga... Je li to strah? Nemir? On? Tko? Što? Ispišem li ime njegovo nevidljivom tintom u svakoj strofi, u svakom stihu?
Htjela ne htjela – ja plutam. Plutam kao brodolomac ka novom jutru očekujući ko zna što. A lipe? Lipe su tu, pod mojim prozorom. I opet isto mirišu.
Pod mojim prozorom u krošnji mirisne lipe tama pleše uz zvuke
Miris kave širi se sobom...a sinoć...sinoć ljubičasto usnuh u Norinom društvu...da, da, s tvojom Norom.
Jesi li osjetila kako smo bliske? Je li ti šum vjetra šapnuo da smo se srele? Došetala je preko ceste i onako, kao uz put, pitala da neko vrijeme ostane tu....
I baš zna slušati ta tvoja Nora. Slušala me bez riječi jer pričala sam o Tugi što više nije Tuga, o sreći i radosti koja se uselila na njeno lice, pa o radosnim gužvama koje nam slijede, pa o svim ladicama u kojima čuvam sjećanja jer baš sam noćas morala malo reda napraviti u njima, baš sam noćas morala malo prašinu obrisati s nekih sitnica zauvijek pospremljenih...
Ako želiš da ti se ostvare snovi, ne smiješ dugo spavati.
A ja sam se malo uspavala, ulijenila, a pomalo mi i vremana nedostajalo. Nije da ga sad imam na pretek ili viška, ali... evo i sad ja se kradem svemu i svima i baš me to veseli.
Pozdravljam vas, dragi moji blogoviti prijatelji, i veselim se ponovnom druženju.
ma kakva mislite da vam je bila ova godina, nadam se da iz nje dalje nosite samo lijepe trenutke, a da ste od onih drugih naučili da budete snažniji i da se puno ne nervirate.
Poslije, ionako, vidite da ne vrijedi.
Poslije, ionako, sve prodje.
U Novoj 2009. godini,
želim vam da se više smijete, da više volite, da bolje spavate, a da vam srca ostanu budna, da više čitate, a manje gledate televiziju, da više šetate, da puno putujete, da još više uživate, da možete potrčati ako je cilj vrijedan toga, da znate usporiti ako neko zaslužuje da ga čekate, da znate stati i osluhnuti sebe, da stalno učite,
samo da vam dam na znanje - još sam među živima. Hvala svima koji se zabrinuše gdje sam. Tu sam ja, svratim, pročitam vas, napunim se lijepim mislima, riječima, slikama....a onda trk u neke zagrade početne i krajnje...
Trenutno me okupirali tagovi, backgrond, bgcolori, a hrefovi....i još neke potpuno nepoznate riječi i pojmovi i dok ih malo bolje ne upoznam moram im posvetiti ovo malo svog slobodnog vremena.
«Pjesnik je karika koja spaja ovaj svijet sa budućim. On je pitki izvor na kome se napajaju žedne duše. On je stablo zasađeno na obali rijeke Ljepote, sa zrelim plodovima koje bi htjela gladna srca. On je slavuj što prelijeće s grane na granu govora i pjeva pjesme što cijelu dušu ispunjavaju miljem i nježnošću. On je bijeli oblak što se na liniji obzorja ukazuje, zatim se uvećava i uspinje dok cijelo nebo ne prekrije i u kišu se pretvori da bi cvijeće u polju o životu kazivalo. On je anđeo koga su bogovi poslali da ljude uči božanstvenosti. On je jarka svjetlost koju tama ne savladava. Kao svjetiljku, uljem ga je napunila Astarta, boginja ljubavi, a zapalio Apolon, bog muzike.
On je jedini koji se kiti jednostavnošću, hrani dobrotom, sjedi u naručju prirode da bi se učio stvaranju i bdije u tišini noći očekujući silazak Duha. On je jedini ratar koji zrnevlje svoga srca zasijava u lug osjećanja, a zatim rastu obilni plodovi koje ljudski rod ubire i njima se hrani…»
Kahlil Gibran
Za onu koja je sve to, za onu koja nas svako jutro razveseli i dotakne svojom riječju, slikom, porukom, osmjehom…za Medeju.
Posljednjih godina, bolje reći posljednje deseljeće, moju školu prepravili su hiperaktivci.
Danas se mnoga djeca opisuju kao hiperaktivna i čini se da je ovaj izraz postao jako popularan. No, ako je dijete živahno, puno energije, u pokretu, brbljavo, znatiželjno, to još uvijek ne znači da je hiperaktivno, tj. da ima poremećaj.
Roditelji najčešće ne mogu objektivno procijeniti ponašanje svoga djeteta. Zato sumnju na hiperaktivnost, a potom i dijagnozu postavljaju stručnjaci koji rade s djecom.
Dijete koje ima problema na području (hiper)aktivnosti:
često trese rukama i nogama, vrpolji se, previja, meškolji
pretjerano trči, skače ili se penje u situacijama u kojima to nije prikladno
teško mu je da se tiho i mirno igra
ponaša se "kao da ga pokreće motor"
često ustaje u situacijama kada se očekuje da sjedi na mjestu (npr. u školi)
lako se uzbudi
često pretjerano puno priča
glasno (puno viče, pjeva, priča...)
stalno u pokretu, "u pogonu"
stalno manipulira predmetima, igračkama
ima teškoća ako se treba mirno igrati ili baviti nečim
okreće se i vrpolji na stolici
naglo poseže za predmetima
nemirno je
neumorno je
Jedno od moje djece, srećom najmlađe, je hiperaktivac od samog rođenja. Dijagnoza: hiperaktivni brzospavač i da je kojim slučajem on bio prvi – debelo bih razmislila o drugom djetetu/ djeci.
Kako je to izgledalo u njegovim prvim mjesecima, godinama? Spavao je po desetak minuta svakih 4-5 sati. Srećom, nije bio plačljiva beba, zabavljao se ručicama, igračkama i sve je bilo donekle podnošljivo dok nije prohodao. U stvari, on i nije prohodao, on je protrčao u pravom smislu te riječi. I od tog dana počeo je život pokraj mog (ne) običnog djeteta. Jer kako jednom desetomjesečnom dječaku objasniti da je noć vrijeme kada ljudi spavaju, da i po danu neki ljudi, a djeca pogotovo, spavaju, da ne možemo cijelu noć šetati po parku ili igrati se…da sestre idu u školu i da ne smijemo pričati dok spavaju…a i da bi mama bar malo spavala?
Velika pogreška nas odraslih je svaki dječji nemir doživljavati nečim nenormalnim, jer djeca, kao i mi odrasli, različitog su temperamenta, a uz to djeca imaju i višak energije, koju valja pametno utrošiti i usmjeriti. Ja sam svoga sina usmjerila, tj. usmjerila sam sve viškove njegove energije u jednom smjeru, u smjeru što boljeg iskorištavanja te energije. Do upisa u školu je već isprobao gotovo sve sportove i odlučio je da će se baviti plivanjem jer mu se to najviše dopalo. Nekako sa redovitim, svakodnevnim treninzima počeo je i spavati. I danas ( ima nepunih 17 godina) još uvijek se aktivno bavi sportom. I spava malo više.
Prošli tjedan sam provela na Sljemenu ( Škola u prirodi) s grupom od 50 desetogodišnjaka. Bila sam upozorena od strane roditelja, a i učiteljica, da u grupi, između ostalih na koje treba posebno paziti, ima i nekoliko hiperaktivaca. Neki roditelji su svoju djecu okarakterizirali kao jako, jako, zločeste, a većini se dopada izraz „hiperaktivac.“
Ukratko:
·samo 9 učenika je već prije s roditeljima bilo na Sljemenu ( riječ je o školi i djeci iz Zagreba)
·svakodnevne duge šetnje po šumi, igre na otvorenom, obavezan disco prije spavanja....i sva naša djeca su već u 23 sata spavala kao male bebe.
·u petodnevnom druženju, učenju i igranju u grupi nisam primjetila ni jednog hiperaktivca
Još jedan dan za pamćenje. I hvala onom tko me nagovorio da zastanem malo u svakodnevnoj žurbi, u svakodnevnom moranju i nestrpljenju jer svi kućni poslovi će ionako biti tu, a i rublje će se opeglati ( ne samo, ali sutra, prekosutra...)
I udahnula sam opet onaj divni, bogati, mirisni miris jeseni planinareći po Samoborskom gorju. Šuštalo mi lišće pod nogama, uskladila sam disanje da sama sebi ne smetam u osluškivanju prirode...u slušanju jeseni....na nekim mjestima je to bilo više puhanje i otimanje za zrakom, ali isplatilo se, isplatio se svaki pređeni korak, metar, kilometar...a bilo ih je 18 čak!
Uskomešalo se suho lišće u mojoj ulici, vetar progovorio u krošnjama...i osjetila sam negdje duboko ispod kože, u najskrivenijim djelićima sebe da dolazi. Čekala sam i nije prošlo dugo...
Evo nje.
Kap po kap.
Lupkala mi o prozor. Polako, bojažlivo, a onda sve glasnije. Grad je još spavao. Ranojutarnja šetnja po kiši... Apaurinka voli kišu kao i ja...i nema veze što ćemo se smočiti...
šarene gumene čizmice, kišobran, pas i ja...ma znam da ne izgledam i ne zvučim baš normalno, ali...
Lupka ona po kišobranu sa svih strana, Apaurinka trčkara, a ja...ja gazim po lokvicama, razmičem nogama hrpice lišća, osluškujem kišu, mirišem kišu, mirišem jesen....upijam boje, zvukove,mirise...
kap...kap...lupka mi po kišobranu i daje ritam mojim koracima...
